Aleksander Maršavelski
U Hrvatskoj se dogodio prvi slučaj kaznene odgovornosti jedne političke stranke. Posljedice kaznenog progona i kažnjavanja političkih stranka mogu biti fatalnog karaktera za nastavak njihovog političkog djelovanja. Svjedočili smo brojnim kontroverzama povezanim s političkim suđenjima kroz povijest koje ukazuju na potrebu ograničavanja odgovornosti političkih stranaka u uvjetima gdje postoji opasnost od instrumentaliziranja kaznenih postupaka u konfrontacijama s opozicijskim strankama. Stoga, potrebno je pronaći odgovarajući balans između interesa pravde i potrebe očuvanja funkcioniranja demokratskog sustava. To zahtijeva promišljanje o mogućim alternativama kaznenopravnom pristupu (ustavnopravni, politički, građanskopravni, upravnopravni itd.) s obzirom na to da kazneno pravo treba biti ultima ratio.
Također, razvile su se i različite pravne prepreke koje ne dozvoljavaju kazneni progon ili osudu političkih stranaka, ali i prepreke praktične naravi (prvenstveno nepostojanje volje tijela pravosuđa da se provedu kazneni postupci protiv političkih stranaka i da se utvrdi njihova kaznena odgovornost). U tome postoji izvjesni paradoks. Naime, političke stranke imaju najviše odgovornosti upravljajući državnom, međutim, imaju mali teret odgovornosti kada zloupotrebljavaju svoj položaj i ovlasti. Postoje dva glavna razloga koji objašnjavaju zašto je to tako. Prvi se sastoji u tome da klasična teorija kaznenog prava odbacuje mogućnost kolektivne kaznene odgovornosti. Drugi je da se vladajuće političke stranke – kao kreatori pravnog okvira koji se primjenjuje na njihov rad u službi te imajući politički utjecaj na kazneno pravosuđe – nalaze u poziciji u kojoj mogu umanjiti mogućnost sankcioniranja protupravnih radnji počinjenih tijekom mandata. Ovaj circulus viciosus stvara stanje ovlasti bez odgovornosti tj. daje moć i funkcije političkim elitama, a rizik sankcioniranja nedopuštenih radnji je minimalan.
Koji god model odgovornosti političkih stranaka za kaznena djela države usvajaju, uvijek se postavlja pitanje njihove usuglašenosti s ljudskim pravima. Naime, praksa Europskog suda za ljudska prava nedvojbeno ukazuje na to da političke stranke, kao kolektivi sastavljeni od pojedinaca kao članova, imaju ljudska prava. U postupcima protiv političkih stranaka za kaznena djela, tri skupine prava su od posebnog značaja: sloboda izražavanja (čl. 10. EKLJP), sloboda udruživanja (čl. 11. EKLJP) i pravo na slobodne izbore (čl. 3. Protokola I uz EKLJP). U ovom izlaganju će biti analizirani pravni standardi koje je ESLJP usvojio u svojoj praksi u vezi s primjenom navedenih prava koja se tiču političkih stranaka.